Nasilje u središtu

Potkraj stoljeća modernisti su u njemu otkrili anticipaciju naturalističke i ekspresionističke poetike, a nakon praizvedbe 1913. postao je vrelom umjetničkoga nadahnuća, o Woyczeku Georga Büchnera piše Svjetlan Lacko Vidulić. Nastao 1836, teško čitljiv rukopis nedovršene drame u nekoliko inačica, s dvadeset i sedam scenskih prizora, pronađen u ostavštini njemačkoga književnika, objavljen je 1879, a izveden 1913 . u Münchenu.

Dean Krivačić i Hana Selimović u Woyczeku, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca, Rijeka / Snimio Karlo Čargonja

Fragmentarna dramska struktura i disperzivnost, uz upisane psihoze i neuroze, s poticajem u kriminalističkom slučaju duševno labilna ubojice (Woyczeka) i trajnoga pitanja o (ne)uračunljivosti, s vizijama biblijskih i praznovjernih predodžbi, uz samoubojstvo zbog ženine prijevare i vojno-ratni kontekst te tragičnoga junaka s dna društvene ljestvice i jezik čovjeka iz puka, koji se lomi pri pokušaju refleksije u nemušto ekspresivan idiom u stanju afekta, dominanta su većine od dvanaest predstava (jedanaest u konkurenciji za nagrade) ovogodišnjih Gavellinih večeri pod domaćinstvom Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu od 1. do 14. prosinca.

Redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić u predstavi Woyczek Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke čitaju Büchnera kao univerzalno tkanje današnjice s izgubljenim, siromašnim pojedincem koji prolazi vrtlogom licemjernih društvenih platformi izgrađivanja tzv. statusnih simbola između novca i morala. Izvrsna glazba Nenada Kovačića, zasnovana na hrvatskoj tradicijskoj glazbi, na istarskom folkloru, pridonosi smještanju arhetipskih snaga u hrvatsku sredinu. Uz parafraziranje hrvatskoga filma Lisice Krste Papića u okrutnoj sceni silovanja ili švedskoga Kvadrat Rubena Östlunda, kad Vašarski maestro, performer na donatorskoj večeri u cirkuskoj točki imitira majmuna, glumac Dean Krivačić Woyczeka donosi spajajući stoljeća, ubadajući našu suvremenost ekspresionističkim kodom i glumom koja izaziva snažne emocije.

Jake osjećaje budi i slovenski glumac Matej Puc kao Georges Danton glumačke i performerske karizme. Büchnerova Dantonova smrt, nastala 1832, a praizvedena 1902, usredištuje pitanja filozofije povijesti, Francuske revolucije, epizodu o završnici sukoba između jakobinaca, radikalnih revolucionara na čelu s Robespierreom i umjerenije političke struje s Dantonom, koji želi kraj strahovlade i uspostavu ustavnoga stanja. U montiranome političkom procesu dantonisti su optuženi za korupciju i pogubljenje 5. travnja 1794. Moderna povijesno-filozofska otvorena dramska struktura, četveročinka s trideset i dva scenska prizora, montaža je dokumentarnih iskaza revolucionara, političkih govora u konventu i pred sudom. Viktor Žmegač Büchnerova Robespierrea određuje kao radikalnoga dogmatičara revolucije, a Dantona, „Hamleta revolucije“, kao tip skeptika i fatalista.

I makedonski redatelj Aleksandar Popovski kreće u režiji Dantonove smrti u Mestnom gledališču ljubljanskom od paralize povijesne i metafizičke skepse te uvida u „jalovost terora“ koji izdaje ciljeve revolucije, ispričavši priču o našemu vremenu, koje uviđa besmislenost revolucije ili prema njoj biva ravnodušno. Politički naboj i ekspresivnost pretvara u ispraznost televizijskih šou-programa, glumljenje povijesnih likova, u pitanje što danas znači revolucija, tj. nedavna nam prošlost, kako se nemiri u svijetu reflektiraju u virtualnoj stvarnosti i brinu li se ljudi o žrtvama ili o vlastitoj koristi, zabavi i narcisoidnosti. Završnica predstave pod velom mraka potresno je sjećanje na slovenske kazališne umjetnike i na Gorana Stefanovskoga.

Radnja se Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza, objavljena u Zagrebu 1932, odvija od 1920. do 1930. Ivo Frangeš tumači ga kao „organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života“. Redateljica i adaptatorica romana Nina Kleflin Filipov Povratak, pripremljen za svečano otvaranje dugo sanjana Hrvatskoga kazališta u Pečuhu, uprizoruje i kao povratak u Pečuh kazališne riječi i Krleže, koji se u Pečuhu školovao, od kaptolskih, zagrebačkih veduta do panonskoga blata. Detektirajući prustovsku simultanost događanja izdvaja eruptivno emotivne dijelove Krležina romana, mudro dajući ulogu vodiča vraćanja u svoj dom mladom suptilnom glumcu Matiji Kačanu, slikaru Filipu, koji identitet pokušava uspostaviti dozivajući fovističko, impresionističko, ekspresionističko slikarstvo u međuigri ega i alter ega, muških i ženskih načela, od majke Regine do Bobočke, od Baločanskog do Kyrialesa. Stvara se jezgrovita scenska priča o odnosu hrvatske i mađarske kulture, o Hrvatskom kazalištu u Pečuhu bez glumačkog ansambla, s gostujućim glumcima, o mađarskoj vladi koja financira rijetko hrvatsko kazalište izvan domovine.

Nepoznat Netko, personificirano estetsko dijabolično načelo, u svim se trima predstavama pokazuje pokretačem scenskoga događanja, uz naglašavanje Gavellina redateljskoga načela suigre s tekstom, publikom i partnerom. Napetost između umjetničkoga i mehanicističkog odnosa prema zbilji dobro prepoznaje izvrsna publika na Gavellinim večerima i na razgovorima poslije svake predstave.